My humble opinion :) - piše Katarina Čalogović



U proteklih nekoliko mjeseci pokušavam šutiti i odbijam o ovoj temi raspravljati, osim s ljudima za koje znam da će me prihvatiti, saslušati, uvažiti, razumjeti. A to je jako, jako uzak krug. Ali s ponosom mogu reći da postoji, i da sam se okružila ljudima koji me zbilja cijene i koji me zbilja razumiju. Pitanje je koliko je to bila sposobnost, a koliko sreća. Isto tako sa sigurnošću mogu reći da je moje mišljenje vrlo atipično. Reklo bi se nenormalno. Moram priznati da mi stvarno nikada nije jasno zašto se ljudi vrijeđaju na izjave da su nenormalni, što je posljednjih dana posebno aktualno. Ja sam od malih nogu odgajana da budem upravo to, atipična, nenormalna, da na svoje ja, potpuno različito od tvojeg ti i njegovog on, budem ponosna, i da svaku izjavu koja me proglašava nenormalnom objeručke prihvatim kao kompliment, bila ona namijenjena kao takva ili ne.

 

Razlog što ovim putem tu istu šutnju narušavam je što kroz proteklih nekoliko tjedana postupno raste moja živciranost do točaka na kojima više jednostavno mislim da nije zdravo šutjeti. Nije se zdravo bojati. Imam previše samopouzdanja da bih se bojala osude od ljudi u čijim izjavama posljednjih tjedana mahom mogu prepoznati samo negiranje vrijednosti iza kojih ja stojim, čast stvarno rijetkim izuzecima. Nemojte me krivo shvatiti, ja nikada nisam ništa skrivala, kada me se pitalo. I dalje ne skrivam. Ali rijetko ćete me susresti da te rasprave počnu na moju inicijativu, osim u trenucima kada u sugovornika imam dovoljno povjerenja. A cijelo vrijeme mi je u glavi, unatoč tome što neki misle da mene ova tema ne pogađa.

 

Ja sam u manjini u gotovo svakom pogledu, osim eventualno u boji kože i, eto, uzmemo li u obzir i to područje, boji kose, i na tu sam činjenicu jako ponosna – žensko sam, abnormalno visoka, prakticirajući sam vjernik, još uvijek mislim da seksu nije mjesto na prvom, a ni na prvih nekoliko spojeva, već nakon što postoji dublja veza, imam određene elaborirane stavove na koje bi mnogi ZA i PROTIV zakolutali očima (ha, barem bih vas navela da se oko nečeg složite), ali budući da se o tome ovdje ne radi, ne direktno, u njih neću ulaziti. Ima toga još, kao što mnogi od vas znaju. I u svakodnevnom životu, od svih nabrojanih i nenabrojanih manjinskih karakteristika, moram reći da se najviše diskriminirano osjećam na području visine i broja noge. Ali ne idem za time previše. Za ta prava se bori moja majka, a ako na tu temu bude tražila raspisivanje referenduma, ja ću joj drage volje dati svoj potpis.

 

Kao prakticirajući vjernik, mogla bih se osjetiti povrijeđeno svakodnevno, i nekoliko puta dnevno, i to od strane poznanika i prijatelja, ljudi koji su mi stvarno dragi, a koji u velikom broju slučajeva nisu ni svjesni implikacija svojih izjava. Ali imam malko previše samopouzdanja da me povrijedi neki od linkova sa stranica poput "Nisam vjernik" koje ismijavaju upravo mene (jer, unatoč tome što znam da mnogi moji prijatelji mene možda tako ne doživljavaju, ja jesam vjernik i iako se razlikujem na drugim područjima od većine prakticirajućih (i neprakticirajućih) vjernika (manjina unutar manjine, go figure), ja doista vjerujem u to što komentirate uz sarkazam), koje vrlo često impliciraju da sam manje inteligentna. A da procijenite točnost te tvrdnje ne treba dugo, a ako je i točno, definitivno činjenica da vjerujem nije razlog.

 

Ovih dana na ovu se temu u novinama pišu brojni članci, snimaju brojni videi, i pišu brojni statusi. Nikada nisam bila za referendum, a jedan od razloga je i potpuno pogrešno postavljeno pitanje. Obitelj je užasno kompleksno područje, vrlo razgranata struktura, s tisuću i jednim segmentom od kojih svaki, ali baš svaki treba uzeti u obzir. Od izranjanja ove teme pred nekoliko mjeseci, od samog početka potpuno je simplificirana u javnosti, promatra ju se toliko površno, s tolikim uzimanjem zdravo za gotovo da je to bolno gledati. U ljudskom životu stvari NIKADA nisu crno-bijele. Postoji osobina koju samo djeca imaju, da intuitivno spoznaju što je ispravno, u svoj kompleksnosti svijeta (što ne znači da uvijek po toj svojoj intuiciji djeluju). Ali odrasli većinom tu osobinu gube, i bahato bi bilo upravo sebi pridavati da smo ju uspjeli zadržati, jer to su najčešće uspjeli oni koji tako nešto nikada neće ustvrditi.

 

Ne samo da se temu bolno simplificira u 90% medija i umova (kao što sam napomenula, čast izuzecima), nego ta tema zapravo više nije ni bitna. Bojim se da će na referendumu velika većina glasati protiv. Glasati će protiv druge strane,jer druga strana je zlo. I tek će nekolicina izaći i glasati za, glasati za svoje, elaborirano stajalište. Mediji su prepuni mržnje, statusi su prepuni netolerancije, sa svih strana ljudi se huškaju jedni na druge, poput životinja. Možemo li ustvrditi da se borimo za toleranciju netolerancijom? U javnosti nema argumentiranih rasprava, konkretnih izjava. Ljudi se međusobno uopće ne slušaju, ne vide dalje od svog nosa (nadam se da uz takvu maglu ne sjedaju u aute), i čim naiđu na trunku neslaganja sa svojim mišljenjem pretvaraju se u furije. Sve je to ljudski, i ne mogu reći da većinu toga ne razumijem. I meni je teško saslušati nekoga tko mi izjavljuje da sam nazadna, maloumna, i meni je teško slušati nekoga tko tvrdi da mi je vrag pomutio pamet, tko tvrdi da sam izopačena. I uvijek je lako izjaviti "On je prvi počeo!", to barem svi znaju. Znam da je sve ostalo jako teško. Ali u konačnici uopće nije bitno tko je prvi započeo, u konačnici je bitno tko će prvi imati snage izjaviti "Ja ću prvi završiti!", taj će ući u sjećanja ljudi. "Što gledaš trn u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne vidiš?" (Lk 6, 40) – ne koristim puno biblijskih citata, ne koristim ih uopće u svojim argumentima, ali vjerujem da je ovo jedan dovoljno univerzalan. Licemjerje nije zdrava navika. I u procesu svih ovih svađa (ne mogu se ni nazvati rasprave), moram priznat da su me mnogi ljudi razočarali, sa obadvije strane (sa strane protiv više, možda zato jer ih se igrom slučaja s te strane našlo više koje cijenim), ljudi o kojima godinama, pa nekima i gotovo 10 godina, imam visoko mišljenje, pokazujući upravo tu sljepoću na vlastite napade, a osuđivanje tuđih.

 

Kao što sam rekla, stvari nisu crno-bijele. Isto tako, među ljudima koji će u nedjelju glasati da, postoji određen broj ljudi koji ne žele homoseksualnim parovima uskratiti baš nikakva prava bračne zajednice, osim imena. Postoji određen broj ljudi koji bi im omogućio gotovo sva prava koja imaju i bračne zajednice, koji bi definitivno povećao prava koja trenutno imaju, i vjerujem da tu spada većina ljudi. Nazovite me optimistom, ali ja stvarno vjerujem da su gotovo svi ljudi gonjeni dobrim namjerama. U svakom slučaju vjerujem da se zlo ne rađa, zlo postaje. Ostaje, naravno, ona manjina koja je stvarno hardcore, koja bi homoseksualnim zajednicama onemogućila što više može, ali to je stvarno izrazita manjina. I rekla bih da to nije samo diskriminatorno, to je i izrazito glupo, ako su to ljudi koji se vode kršćanskim vrednotama. Jer homoseksualci neće nestati, a u tom se slučaju izjavljuje da je za njih promiskuitet pravi, a valjda i jedini izbor.

 

Jednako tako protiv će glasati i ljudi koji možda sebi tako nešto ne bi dozvolili, ali ne pokušavaju drugima nametnuti svoje principe. Jako bi bahato bilo izjaviti da upravo JA znam svu istinu svijeta, da upravo ja znam točno što je ispravno, a što je pogrešno. Svatko tu borbu prolazi sam, i, u skladu sa svojim uvjerenjima, najviše što mogu je konstantno sve preispitivati, ništa ne uzimati zdravo za gotovo, i jednostavno moliti da ja i meni drage osobe, svaka ponaosob, idemo u pravome smjeru, koji god to bio, a ako ne idemo, da na taj pravi smjer dođemo.

 

Ja ću glasati protiv, i od toga ne bježim. Za to i imam svoje elaborirane razloge, koliko moji u mojoj informiranosti i stručnosti mogu biti elaborirani, razlozi skrojeni u skladu s mojim principima i mojim prioritetima, i podijelila sam većinu ovim putem, a podijelit ću ih još ukoliko nekoga zanima. Imam puno dragih prijatelja i s jedne i s druge strane, kao i jako bitne osobe u kategoriji ljudi koji neće izaći na referendum. O apsolutno nikome od njih neću nakon referenduma bez obzira na rezultat misliti ništa drugačije nego i prije, jer sam ih i prije svega ovoga poznavala, jer sam i prije svega ovoga s njima mogla voditi normalne, civilizirane razgovore o tome, i, napokon, s razlogom su mi dragi prijatelji. I ne bojim se referenduma. Jer ako referendum prođe, prolazi ono za što glasa prva skupina koju sam navela od tih glasača, i to nipošto nije zaustavljanje daljnjeg napretka prava seksualnih manjina, jer imamo još puno koraka za proći u hrvatskom pravosuđu da bi došli do ovog. I to zbilja nije kraj svijeta. Ako padne, konkretnih posljedica zapravo i nema, osim podizanja samopouzdanja manjini koja se često u mnogim aspektima i mnogim krajevima osjeća napadnuto, bez obzira na ovaj referendum (ne kažem da je to nebitna posljedica). I dalje smatram da do referenduma nikada nije trebalo doći, ali došlo je, glupo je razmišljati čijom krivicom, i sada smo tu, i možemo samo po svojoj savjesti odlučiti hoćemo li izaći na referendum i kako ćemo glasati.

Ja znam da nikome ovime neću promijeniti stav ni glas, ali se nadam da ću potaknuti ljude na razmišljanje o svome pristupu. I nadam se da ću barem nekima pružiti utjehu.

 

I za kraj link na emisiju koja, iako u po definiciji pristranoj emisiji, iznosi jedno vrlo neutralno, a vrlo suvislo, elaborirano i kompleksno mišljenje stručnjaka na tu temu.

http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=487&cHash=7580f2b742