HRVATSKA NA RASKRIŽJU
Svima nam je očito da se u Hrvatskoj zbiva nešto što se od devedesetih godina nije do sada događalo. Imamo sve više buđenja vjernika laika za aktivno sudjelovanje u političkom i crkvenom životu dok na drugoj strani svjedoci smo sve većeg oglušivanja javnosti na signale koji im se šalju. Očito je da je kriza u ekonomskom, društvenom i moralnom pogledu sve očitija a to potiče sve više bunt ljudi koji se žele oduprijeti raznim pritiscima.
Svi bi trebali vidjeti da je došao kraj mirnom životu vladajućeg miljea i da će u budućnosti svi morati uzeti u obzir mišljenje naroda. Referendum o braku i najavljeni referendum o pravima nacionalnih manjina pravi je dokaz tome. A kako Vlada odgovara na te inicijative?
U pripremi je promjena Ustava kojom se želi potpuno marginalizirati sudjelovanje građana u političkom životu pa se tako najavljuje najviše promjena u djelu koji se odnosi na referendumska pitanja koji građani mogu pokrenuti. To ide tako daleko da se ta buduća prava svode samo na izglasavanje referenduma o marginalnim pitanjima koji ne zadiru u bitna politička a pogotovo moralna i svjetonazorska pitanja koja muče veliku većinu građana. I sve će to proći mimo svih nas kojih se to tiče jer mi šutimo. Imamo li pravo na to?
Histerija oko referenduma o braku stvorila je dojam da se mnogo građana ponovo vraća odlučivanju o bitnim životnim pitanjima ali tome nažalost nije tako. Apatija je zavladala u svim porama društva. Izlazak od 38% birača na referendum o braku to i dokazuje. Točno je da je broj od gotovo milijun ljudi koji su glasali ZA na referendumu velik ali je isto tako činjenica da velik broj građana to ne smatra važnim pitanjem te nije svoj glas dalo niti ZA niti PROTIV.
I što sada učiniti? Kako vratiti povjerenje ljudi u institucije i potaknuti ih da se više angažiraju? Sigurno ne tako da im se prava smanjuju. Svakoj vlasti moralo bi biti u interesu da čuje mišljenje građana a ta im mišljenja mogu biti putokaz kako ići naprijed. Nažalost našoj vladajućoj oligarhiji to uopće nije važno. Oni su sami sebi dovoljni. Svake četiri godine se izmjenjuju na vlasti i nije im stalo niti malo do boljitka Hrvatske.
Svojedobno sam govorio da je samo ovako bogata zemlja kao što je Hrvatska, mogla izdržati ovoliku pljačku i to od istih onih koji su vladali i prije devedestih godina. Tisuće i tisuće branitelja platilo je cijenu samostalnosti najvrijednijim što imaju – vlastitim životom, dok su drugi punili svoje lisnice.
Najveća napast za nas vjernike je kad sami sebe uvjerimo da Đavao ne postoji i da grijeh više nije grijeh. U tom slučaju je sve dozvoljeno. Postaje nam normalno da gazimo preko drugih da sebe uzdignemo bez ikakvog obzira prema drugima. Tome se svakako treba oduprijeti. Ne smijemo postati militantni ali moramo svoje stavove argumentirano i GLASNO iznijeti. Ne smijemo šutiti. To oni i žele. Pokušaj ograničavanja prava na referendumsko pitanje dokaz je toj tvrdnji. Ne dopustimo zato da se Ustav izmijeni na predloženi način jer je to pogibeljno za sve nas. Izmotavanja da se po sadašnjem Ustavu može izaći na referendum i odlučiti da plavo više nije plavo nego zeleno je čista budalaština. Skupiti 750.000 potpisa nije nimalo lako. Ako ne vjerujete probajte. Šutnja preko 50% građana dovodi do toga da građani više ništa ne mogu odlučivati nego samo eventualno izaći na izbore svakih četiri godine i dovesti na vlast opet one koji su vladali prije četiri godine.
Postanimo svjesni svoje odgovornosti. To od nas traži i naša vjera. Budimo hrabri jer će samo tako našoj djeci biti bolje. Zaustavimo ovakvu vlast dok je još vrijeme. Na nama je odgovornost. Postoji kod nas vjernika grijeh propustom. To nije zanemariv grijeh. Naši potomci će nas pitati što smo im to ostavili osim velikih dugova. Probudimo se i krenimo u akciju jer će nam tek tada biti bolje.