U Djelima apostolskim u 17. poglavlju nalazimo opis vjerojatno prvog susreta Evanđelja i grčke misli. Protagonisti su Pavao s jedne strane i epikurejski i stoički filozofi s druge. Potonji za Apostola kažu da je ‘skupljač zrnja’. Očito: čovjek bez sustava. Onaj koji pabirči na njivi poslije žetve te tu i tamo pronalazi poneko zrno. Tako su komentirali njegov navještaj ‘Evanđelja o Isusu i uskrsnuću’. Spomenuti drže do sustava, do cjeline, a Pavlovo su propovijedanje doživljavali kao priču bez glave i repa. Kao priču nedostojnu filozofskog sustava.
Zašto? Zašto se Evanđelje loše provelo o kolijevci antičke filozofije? U drugim mjestima gdje je propovijedao Apostol je prošao daleko bolje. Mnogi su radosno prihvaćali njegovu poruku. Mi danas, za razliku od spomenutih epikurejskih i stoičkih filozofa, držeći u rukama Apostolove spise, znamo da njegova priča nije ‘bez glave i repa’ jer je barem na zapadnu civilizaciju utjecala više od i jednog drugog autora kroz povijest. To njima u tek nekoliko razgovora na Areopagu nije bilo poznato.
Zašto dakle Evanđelje loše prolazi u srazu s filozofskim sustavima? Držim zato što Evanđelje prije svega nije sustav (iako nije ne-sustavno) i zato što u našu životnu priču unosi element vjere. Život je više od intelektualnih igara, od ‘igre staklenim perlama’. Od zatvorenog sustava s njegovim pravilima. Svaka igra mora imati pravila, a Evanđelje onemogućava zatvaranje sustava time što u priču unosi vjeru. Vjera pak, budući da je živi Bog njezin fokus, nosi sa sobom i neizvjesnost. A to filozofi ne vole. Ne vole ni znanstvenici. Sve što ne može kontrolirati čovjek nastoji potisnuti. Čovjek želi biti gospodar. I baš tu je točka prijepora. Najstarije kršćansko ispovijedanje glas: Isus je Gospodin. A kako kaže Luka, Apostol je navješćivao Evanđelje o Isusu (Gospodinu, dakako) i uskrsnuće. Filozofski sustavi uglavnom operiraju sa zemaljskim datostima gdje je smrt konačno odredište. A Evanđelje se baš vjerom u uskrsnuće razlikuje od svih. Time probija zatvorenost sustava. Otvara mogućnost života.
Nisu epikurejski i stoički filozofi bili pametniji od Pavla već su iskazali nespremnost na iznenađenje. Na otvoreni sustav. Svaki je sustav zapravo manifestacija straha (ne nužno onog straha koji paralizira). Kula u koju se sklanjamo od neizvjesnosti. Ne volimo iznenađenja jer ona donose nesigurnost, osjećaj da ne kontroliramo stvari.
Vjera otvara vrata Božjem djelovanju u čovjekovu životu. To pak djelovanje zna biti i te kako iznenađujuće. Učitelj reče da je ‘svaki koji je rođen od Duha poput vjetra – ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide.’ Takav je bio on. Čovjek sustava ima osjećaj da kontrolira život. Čovjek vjere se dragovoljno daje u ruke onoga koga naziva svojim Gospodinom – Iznenaditeljem.