Uz svetkovinu PRESVETOG SRCA ISUSOVA - poslao Pero Čorić



Predragi štovatelji presvetog Srca Isusova!

                Nerijetko se čuje da mi katolici presentimentalno štujemo Srce Isusovo. Zašto je to potrebno štovati jedan oragn. Ako poštujemo i slavimo Isusa, onda nije potrebno slaviti i štovati njegovo srce. No, mi znamo da ovaj prigovor ne stoji, jer ne slavimo organ, tu pumpu koja tjera krv po organizmu. Srce je simbol ljudske, u ovom slučuja Božanske ljubavi. Zar i mi, u našem svagdanjem životu, riječ srce ne upotrebljavamo kad želimo nekom izraziti našu posebnu ljubav. Majka rekne svom djetetu: srce moje, zaljubljeni reknu jedan drugom: srce moje, dušo moja, pa valjda ne mislimo da je stvarno partner srce ili duša. A i iz oduševljenja znamo reći nekom čovjeku koji se iskazao posebnom ljubavlju i dobrotom: srce si. 

Srce je znak čovječnosti, ljubavi. I Božje srce ljubi ljude na izvanredan način. Biblija je puna svjedočanstava te posebne Božje ljubavi. I današnja čitanja nam upravo o tome govore u slikama Starog zavjeta – prispodobi ovaca i pastira. Kao što pravi pastir ima srca za svoje ovce, tako Bog ima srca za ljude. Vrhunac Božje ljubavi je upravo u probodenom srcu Sina Božjega na križu. I to probodeno srce nam danas dovikuje:

«Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni…

A čime smo to izmoreni i opterećeni? Sigurno da mi, ovdje prisutni, nismo izmoreni teškim fizičkim radom kao što su to bili naši pradjedovi kad su uvodili ovaj blagdan. Današnji čovjek je opterećen nekim drugim stvarima i izmoren nekim drugim brigama. Osvrnut ću se večeras samo na jednu stvar:

Današnji čovjek, moderni čovjek, gubi srce. Ono srce po kojem čovjek jest ono što jest. Čovjek je upravo po tome čovjek što ima srca za ljude. Moderna tehnika nas sve više i više pretvara u brojeve. Kompjutor nas prepoznaje po brojevima, sve se svodi na broj. Tako čovjek, malo po malo, gubi toplinu srca i postaje neka stvar koja živi.

Ovih dana sam bio na ručku kod rođakinje. I u podrumu je jedna mačka okotila male. Htjeli su ukloniti te mačiće iz podruma. Kako je samo majka mačka branila svoje mačiće, mijaukala, grebla, skakala… Mačka ima srca za svoje mačiće, a čovjek - majke nemaju srca za djecu kad ih nerođene pod srcem ubijaju, abotrtiraju. Toliki broj nerođene i ubijene djece pokazuje da smo izgubili čovječje, ljudsko srce.

Sve više i više mlade majke prestaju dojiti svoje dijete na sisu – zato da majka sačuva lijepi izgled grudi, liniju. Prema općem mišljenju psihologa i psihijatara to je jedan od temeljnih razloga zbog kojih brojna djeca nemaju nikakve životne sigurnosti. To je razlog što djeca pokazuju u školi sve više i više nasilja i agresivnosti. Jer hranjenjem na sisu, dijete ne prima samo majčino mlijeko kao hranu, nego još više ono se osjeća zaštićeno, sigurno što ni jedna flašica, ma kako ona dobra bila, ne može dati. I onda se čudimo raznim ispadima djece u školi kada se počimaju sukobljavati, suočavati sa svijetom i tražiti svoje mjesto u njemu. Već su u početku osakaćena manjkom ljudskog, majčinog srca.

Kad smo odgojili djecu tako da više nemaju ljudsko srce i da su naviknuti živjeti bez topline osjećaja srca, onda nije nikakvo čudo što ta ista djeca žele svoje stare i nemoćne roditelje baciti u starački dom. Starački domovi, koliko god bili uređeni, osmisleni ne mogu pružiti onu toplinu ljubavi koju bi naš starci trebali osjetiti u smiraju svog života. Uskraćujemo im ono najvrjednije, toplinu ljudskog srca. Kako je žalosno čuti kad neki govore da je bilo bolje u Postira graditi starački dom, nego pastoralni centar. Starački dom zato da se jednostavno oslobodimo davanja ljudske topline onima koji su za nas živjeli. Mislimo da kad platimo starački dom da je onda sve riješeno. Zapamtimo, starci u posljednjoj životnoj dobi trebaju našu ljubav, našu nježnost, naše srce.

U najnovije vrijeme smo svjedoci jedne euforije gledanja pornografskih snimaka Severine. Čujem od djece da su nekoj djeci čak i stariji nabavili taj CD da mogu gledati. I da na taj način u njima ubiju ono što je najljudskije u čovjeku i da mu iz područja spolnosti uklone srce. (žamor na koru među muškarcima)

Da, vi možete misliti i govoriti što hoćete. Ljudska spolnost je nešto sveto i veliko i od Boga dano. «I vidje Bog da je dobro, a bijahu pred Bogom goli, čovjek i njegova žena, i nisu se stidjeli» I to što je Bog u čovjeku najljepše stvorio čovjek je toliko omalovažio, zbog čiste zarade, uklonivši sustvarateljsko djelovanje na Božjem djelu. Iz ljudske spolnosti pretvorio je to čovjek u čisto iživljavanje i puko zadovoljavanje požude. I zbog toga ženu, a sve više i muškarce, pretvara u objekt, u predmet svoje strasti, bez srca, bez ljubavi. Samo iz vlastite koristi. A ovakvo ponašanje i gledanje na djevojke i žene kao na predmete bez srca i topline, tjera na napade, silovanja i sve što se događa. A jer je čovjek i svoju ženu pretvorio u predmet, prestaju funkcionirati osjećaji, onda nije nikakvo čudo da veliki broj mlađih muškaraca trpi od impotencije koju ni jedna Viagra ne može izlječiti. Jer je čovjek izbacio srce iz Onoga koji zahtijeva svu toplinu ljudskog srca i osjećaja.

Jadna ova djeca, odnosimo im ono najljepše, odnosimo im srce, ubijamo im srce.

«Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni»

Opterećeni hladnoćom, besćutnošću na svim područjima života, dođimo k presvetom Srcu, dođimo k njemu da, najprije, mi nađemo toplo ljudsko srce. Toplo ljudsko srce od mesa, puno ljubavi i razumijevanja,da u djetetu gledamo čovjeka i dademo mu naše ljudsko, toplo srce, da u njmu razvijemo toplo, ljudsko osjećajno srce.

Da imamo toplo ljudske srce od mesa, puno ljubavi da svaku djevojku i ženu gledamo kao osobu. Da znamo u njima poštovati toplinu osjećaja ljubavi i mekoće srca. Da ih ne činimo predmetom. Da muževi imaju ljudsko, toplo srce prema ženama, puno osjećajnosti, razumijevanja, poštovanja i ljubavi.

Da u starcu i starici gledamo srce koje je ljubilo i koje nas još uvijek ljubi, ali koje upravo u zadnjem razdoblju života traži od nas osjećajnost i ljubav.

I dok budemo u procesiji išli, a procesija je simbol našega života, kip srca Isusova kojeg ćemo pronijeti našim ulicama treba nam reći: kao što sada ovaj kip nosite u središtu procesije po vašem mjestu, tako bi Isus i njegovo srce puno ljubavi, nježnosti i razumijevanja trebao biti središte vašega života. Ako to bude, a trebalo bi bi biti, onda će i naša molitva koju pjevamo imati smisla:

 

«Isuse, blaga i ponizna srca,

učini srce naše po srcu svome.»