POĆI NAM JE ZAR NE? (1. dio) - autor: Giorgio Grlj



‘I jedna mića, uska rečica pul ke se dečica igraju’
(Drago Gervais – ‘Moja zemja’)

I

Školsko je zvono označilo kraj nastave. Rijeka djece izlila se kroz vrata i razlila brijegom. Trojica su prijatelja znala kamo poći. Zaputiše se strmom ulicom na čijem je kraju s lijeve strane bio park. Često su ovdje ostajali nakon nastave. Bio je to velik park. Trčali su tu ‘kros’ na satovima tjelesnog odgoja. Gusti nasadi lovora, hrasta i šipražja svake vrste, nudili su i hlad ali i zaštitu od znatiželjnih pogleda onima koji bi radije ostali skriveni. I bilo je tako sve dok nakon onog drugog svjetskog rata vlasti nisu raskrčile gustiš da se narodni neprijatelji i protudržavni elementi ne bi imali gdje sakriti od budnog oka vlasti. Tu im je to bilo lakše jer drvo se ne odupire, nego u Citta Veci gdje se noću nisu usuđivali kročiti čak ni naoružani čuvari reda i poretka. Kasnije su se dosjetili rješenju i u Starome gradu porušili kuće.

Bile su tu  ljuljačke i druge sprave za penjanje i dječju igru. Mnoge su sate znali provesti smišljajući razne igre da ljuljanje ne bi bilo samo ljuljanje već bi uključivalo i neko takmičenje. Dokazivati se treba već od najranije dobi. Pokazati drugima da si najbolji. Ali što je najvažnije, pokazati to i sebi i onda iz pobjede u jednoj igri moći gaziti dalje. Tako bi u šoderu pred ljuljačkom (a bile su tri spojene u niz) znali iscrtati polje koje je trebalo obraniti od protivnika tako, da se komadić drveta, u trenutku kad bi se ljuljačka nalazila u prednjem položaju, nogom ubaci u protivnički dio polja. Vještina se sastojala u tome da se drvce gurne u što nepristupačniji dio polja kako bi se protivnika spriječilo vratiti ga. Igru bi izgubio onaj tko nije uspio vratiti drvce. Uz to je bilo i skakanja u dalj s ljuljačke u trenutku kad bi se ona našla na vrhu amplitude.

U donjem dijelu parka smještenom uz gradsku prometnicu tekao je potok. Ne velik, ali u dječjim očima bio je poput rijeke. I baš je taj potok bio često odredište trojice prijatelja. Uz potok je raslo razno grmlje, no jedna im je vrsta bila posebno zanimljiva. Trstika, biljka uskih, dugoljastih listova od kojih bi s nekoliko spretnih poteza napravili čamčiće. List bi presavili napola, i na presavijenom dijelu urezali za visinu stranice budućeg čamca. Unakrsno isprepletene vanjske dijelove prerezanog lista učvrstili bis vlatima trave i time bi bila formirana jedna stranica čamca. Sredina  bi ostajala ispružena kao pojačanje čamcu. Isti postupak slijedio bi i s druge strane lista. I, čamac je bio spreman za natjecanje.

Zabava je mogla početi. Na mjestu gdje je potok izvirao iz zemlje, a riječ je o očito uređenom izvorištu, spustili bi ponosno svoje čamčiće u vodu. Tu, na izvoru, voda je polako tekla. Zapravo nije ni izgledalo da teče, pokret nije bio nizvodno, nego odozdo, iz dubine zemlje prema gore, prema svjetlu. Izgledalo je kao da voda kuha u loncu.

Iz nekih nepoznatih razloga izvorište je bilo pregrađeno betonskom konstrukcijom s jednim ispustom. Dok je vodostaj bi dovoljno nizak, voda bi otjecala u korito potoka, a u   vrijeme nakon kiša prelijevala bi se preko te betonske konstrukcije koja je bila otprilike polovica visine najvišeg vodostaja. Nikad se nije dogodilo da bi ta pregrada bilo čemu korisnomu poslužila, ali bila je tu i dobro im je služila za igru. Potok je tekao od zapada prema istoku pa bi sunce s juga bacalo njihovu sjenu na čamce koje su spuštali u rijeku. Struja bi polagano započela pokretati osjenjene čamce i oni bi krenuli nizvodno. Ponijeli bi sa sobom njihovu sjenu. Svaki je list, oblikovan rukom i osjenjen sjenom, postajao ne samo vlasništvo svog stvoritelja, već ga je na neki način ponio sa sobom na put.

Na mostu je stajao starac i zamišljeno promatrao dječju igru. Pokušavao im je nešto reći ali ga nisu čuli. Kao da mu je glas dopirao iz daljine od 50 godina, a njegova je sjena nalikovala sjeni drveta za potpune pomrčine sunca. U tom čudnom trenutku kad nije ni dan ni noć, sjene više nisu sjene. Ima ih i nema. Nisu ga mogli čuti, a ni vidjeti. Činilo im se da čuju neki glas, ali kako nikoga nisu vidjeli nastavili su s igrom misleći da im se glas pričinjava. Vidjelo ga je samo nekoliko starijih ljudi koji su tuda prolazili, ali uglavnom ga nisu zamjećivali. Tek je jedan je dječak nešto pozornije od druge dvojice promotrio čudnu sjenu, no kao što se misao rodi u glavi i začas, poput ptice otprhne, tako se i on već slijedećeg trena  okrenuo čamcu kojega je valjalo ispratiti na njegovu putu do tame.

Čamci bi, poneseni strujom, krenuli od izvora na svoj put do tame. Ona je bila na kraju. Isprva je to kretanje bilo sporo. Zbog vrtloženja voda je poprimala sasvim neočekivani tok. Bilo je potrebno određeno iskustvo da se čamac spusti na pravo mjesto. U usjeku betonske pregrade voda bi, stisnuta stjenkama obale, naglo ubrzavala prelijevajući se preko praga i čamci bi, poneseni vodenom strujom jurnuli kroz tjesnac u donji, mirniji tok rijeke. Brzi prolazak kroz tjesnac nije nužno značio i čelno mjesto u konvoju. I tu je trebalo pobijediti. Stići prvi. Jer, ako bi se čamac našao u unutrašnjem toku lako bi završio u viru koji bi nastajao. Trebalo je tada dugo čekati da se čamac izvuče iz vira i ponovo krene nizvodno. Baš kad bi izgledalo da ga matica zahvaća, čamac bi se ponovo zarotirao i vratio u vir koji je vodu vraćao uzvodno. Drugi su čamci već daleko odmaknuli.

Dva su mosta bila na putu rijeke od njena izvora do ušća. Do mraka. Prvi je bio kraći, tj. uži. Kraći, gledano iz perspektive čamaca, a uži iz perspektive hodača mostom. Valjalo je brzo popeti se uz padinu, pretrčati most i vratiti se do rijeke kako bi se bilo uz svoj čamac. A čamci su ponekad u skupini, ponekad, zahvaljujući matici, razdvojeno plutali dalje niz rijeku. Rijeka je postajala sve dublja i mirnija. Uz vodu se s obje strane dizao zid od kamenih kocki. Iz dubine se mogao vidjeti samo komadić neba. S lijeve strane rijeke stajala je okamina. Predstavljala je nekad živoga junaka. Heroja. Zato su mu i podigli spomenik. Ali sada, tek bi buket cvijeća osvanuo u podnožju, na neke posebne dane u godini.  To je bilo sve od prisjećanja. A on je i dalje ostajao na braniku domovine. Hladan i nijem. A rijeka je tekla, stisnuta u svoje kamene obale, ponekad bljeskajući se na suncu, ponekad siva za tmurnih dana. Iako uvijek ista bila je uvijek drugačija.

Trčali su prijatelji za čamcima, a kako su se približavali drugom mostu, onom širem, ili dužem (opet zavisno od perspektive) raslo je i njihovo uzbuđenje. Nitko nije mogao predvidjeti što se sve može dogoditi u mraku podmostja. Ne jednom se dogodilo da je  čamac zapeo o nešto u mraku podno mosta. Uglavnom su se čamci prije ili kasnije pojavljivali na svjetlu dana. Za niskoga vodostaja na desnoj strani toka ukazivao bi se pješčani sprud. Tu je rijeka bila najšira. Samo je najboljima bilo moguće preskočiti je. Ali ni oni nisu bili potpuno sigurni da zbog lošeg odraza neće završiti u rijeci. Na tom mjestu nije bila duboka, dapače tu je bila najplića, ali ipak u zimskim mjesecima nije bilo ugodno završiti mokrih nogu.

Plitki tok rijeke omogućio je da se na površini sad, već žuboreće vode, vidi kamenje. Voda ga je već potpuno izgladila. No prijelaz vode preko njega ipak je stvarao šum. Čamci bi zastajkivali, obilazili, preskakivali kamenje, njihali se na valovima, skoro pod njima i nestajali, ali bi malo kasnije ipak isplivali i nastavljali svoj put prema tami. Rijeci i čamcima koje je nosila više nije preostajalo mnogo puta. Rijeka je završavala svoj svjetlok kod rešetke, da bi  svoj put nastavila u tamnoj dubini zemlje i nakon nekog vremena ulila se u more. Ali tko je tamo na kraju, na utoku u more bio pobjednik? Čiji je čamac prvi stigao? I što znači biti prvi na beskrajnoj morskoj pučini? Možda čak ne i onaj čamac koji je prvi prošao rešetku ostavljajući dječake, svoje vlasnike, da se vesele zbog pobjede ili tuguju zbog poraza. Jer nitko nije vidio što se događa u podzemlju, a more je bilo daleko. Iza pruge i luke. Iza ograda i zabrana. Gledali bi za njima dok su još bili u vidokrugu svjetla koje je izvana prodiralo u mračni tunel. I onda bi se izgubili i nestali u tami.