Poći nam je, zar ne? - 2.dio, autor: Giorgio Grlj



II

Došao je i dan kad im je školsko zvono posljednji put zazvonilo. Sakupili su ono što im je ostalo od osam godina igre i krenuli u život. Da postanu ozbiljni ljudi. Jedan se skrasio tamo daleko preko mora. Nikada više njegova rijeka nije čula za nj. Drugi je pronašao dom preko gora. Ni taj se više nije javljao. A treći je putovao morima. Njega pak nisu mogli dozvati jer se nikad nije znalo gdje se nalazi. Iza svakoga brda vidjelo se novo brdo, a u svakom utoku rijeke u more nazirala se mogućnost da rijeka ponovo krene iz početka. Trebalo je preispitati te putove, ispenjati te planine, preploviti te rijeke. Jer, činilo mu se tada, život je mogućnost. A mogućnosti ne valja olako odbaciti. Barem ne dok ih se ne ispita, dok se ne pokažu kao nemogućnosti jer možda ne vode nikud. To je paradoks (kao uostalom i cijeli život ako ga se misli) jer mogućnost ne može istovremeno biti i nemogućnost. Može samo biti drugačija mogućnost. Ali  čim je mogućnost vrijedna je i pozornosti. Polako je učio ne odbacivati ono za što su mu govorili da je krivovjerje. Na svom je putu nailazio na mnoge ljude koji su govorili drugim jezicima. Nije se tu radilo smo o svjetskim jezicima, bio je u pitanju i misaoni jezikNe nužno etimološki drugimveć značenjski drugim. Učio je razumijevati ljude. Isprva nije išlo lako. Strašile su ga nove misli. Bojao ih se misliti, držeći da će zbog njih usahnuti ono što je ponio iz roditeljskog doma Držao je da će, ako posluša i druge, tada još nerazumljive glasove, iznevjeriti vjeru otaca. Nije još tada znao da vjera otaca mora postati i njegova vjera i da se na tom putu treba suočiti s mnoštvom nepoznanica. Nepoznato straši, iskusio je to vrlo rano. Ali ipak nije ustuknuo pred tim strahom. Na svom je putu nailazio na iskusnije putnike koji su prije njega prošli prostranstva nepoznatih zemalja, preplivali mnoštvo rijeka, koje za razliku od rijeke njegova djetinjstva, nije bilo moguće preskočiti. Naučio je da se sa strahovima valja suočiti. Proći kroz vatru, a ne od nje bježati. Preplivati rijeku, a ne poći zaobilaznim putovima. Ohrabrivali su ga njegovi iskusniji suputnici da ne odustaje, da ne skreće s puta.

- Samo hrabro – govorili su.

- Ne mogu više – odgovarao bi.

Ipak, uz sva iskušenja, sve padove, izranjavanih nogu, žedan i gladan, ustrajao je na putu. I sad se ponovo našao tu, na tom istom mostu. Nije se začudio što ga na mostu tri prijatelja nisu čula. Nije ga povrijedila njihova gluhost. Znao je da je to ne samo zato što su bili  zabavljeni svojim čamcima, već zato jer je njegov govor postao drugačiji. Onaj jedan koji se primjetno trznuo začuvši  njegov glas izgledao mu je poznat. Nosio je hlače po kojima se na prvi pogled vidjelo da njegovi roditelji nisu mogli novčano pratiti brzinu njegova rasta. Pogledi su im se na trenutak susreli. Starcu se učinilo nešto poznato u dječakovu pogledu.

Iskustvo lutanja svijetom naučilo ga je da valja zašutjeti kad postane očito da svatko govori svojim jezikom zbog različitog životnog iskustva. Prečesto mu se u mladosti događalo da je zapadao u beskrajne rasprave i pokušaje da sugovorniku, koji ga očito nije razumio, objasni svoje stavove. Kasnije je naučio zašutjeti o rečenome kako bi se u komunikaciji mogao naći i drugi put. Zaustio je dječaku reći na kojem je mjestu najbolje porinuti  čamac u vodu kako bi zauzeo najbolju poziciju prije ulaska u brzak. Ali, pomislio je, možda je to nepotrebno. Kako  će taj dječak, tako nalik njemu, naučiti bilo što, ako ne iskusi poraz, ako ne pogriješi? Kako će saznati, ako bude samo slijepo slušao? I zato je odlučio šutke promatrati dječake i njihove čamce. I rijeku. I njezin tok.