III
Iako je naučio kako ne misliti, pogled na razigranu djecu odvlačio mu je misao. Mnogima je teško misliti. Zato hode životom bez svojih misli, upijajući tuđe. Umjesto njih misle mediji, opinion makeri, kolumnisti. Kao što je teško započeti misliti, skoro je još teže misliocu zaustaviti misao. A starac je to već naučio. Još je u mladosti odlučio razumijevati život kao školu mišljenja. Kao rast u spoznaji. Naučio je kako zaustaviti bujicu misli koja bi nakon napornog dana nakon lijeganju u krevet krenula niz vododerine njegova uma. I što bi više mislio, to bi usjeci koje bi za sobom ostavljala misao, bili dublji, postajalo bi sve teže skrenuti misao. Zato je naučio kako bez skretanja presušiti misao.
Čini mi se poznat ovaj ‘štrkljo’. Negdje sam ga već vidio – pomisli starac promatrajući ga postrance, primjećujući svaki detalj na njemu.
Bio je vedar dan i puhala je bura. Nije bio zimogrozan. Iako dobro obučen, osjetio je kako ga oko kičice, tik iznad ruba cipele, noge lagano zebu. Kao da su mu hlače prekratke. Stresao je noge. Da potakne cirkulaciju. Jer dječja je igra mogla potrajati, a stajati hladnih nogu na buri baš i nije bilo mudro. Pogotovo ne u njegovim godinama.
Pozornost mu je privukla voda koja je izvirala iz rupe u zemlji nadsvođene kamenom pločom na kojoj je bila zemlja obrasla travom. Voda je na tom mjestu ključala kao u loncu. Nije pokazivala znakove kretanja nizvodno. Kao da se bojala struje koja ju je čekala. Kao da se bojala nepoznatoga puta. I zato se držala izvora, neprestance kružeći oko sigurnosti koju je pružao zaklon prije brane. Tu je sunce sjalo i nije bilo ni sjene niti mračnih ponora koji su rijeku čekali dolje nizvodno, od kud se već čula huka valova.
- Hajde, kreni već jednom – hrabrio je dječak u kratkim hlačama svoj čamac.
Ali čamac se nije dao. Nošen vodom koja je stvarala kružno vrtloženje čamac se uvijek iznova vraćao uzvodno. Iza pregrade koja nije služila ničemu, događalo se isto. Starac je, stojeći na mostiću vidio kako se voda, nakon prolaska kroz tjesnac što se nalazio na sasvim drugoj strani od izvora, vraća, ali ovaj put u puno duljem viru. Kao da teče uzvodno. Čamac zahvaćen virom, vraćao bi se uzvodno. Nije mogao daleko dogurati uz vodu jer bi ga vir prije ili kasnije zahvatio i ponio tamo gdje je odredište svih voda. U more.
Krenuti niz rijeku, bez obzira kako izgledalo samo po sebi razumljivo i lako, nije ni samorazumljivo niti lako. Nije mu bilo teško zamisliti situaciju, jer se u takvoj našao bezbroj puta, optužujući druge za svoj neuspjeh zbog ne-preuzimanja odgovornosti, za ne-kretanje niz rijeku života, već zadržavanje na mjestu. Često mu je cijeli svijet bio kriv za njegovu muku. Bez sumnje, shvatio je to u jednom trenutku, okruženje ima utjecaja na njegovo razmišljanje, ponašanje, na njegova postignuća i potonuća. No, jesu li uistinu njegovi bližnji bili krivi za njegove neuspjehe? Čak i kad bi bez sumnje mogao ustvrditi da su za njegove teškoće bili krivi njegovi roditelji, što bi time postigao? Malo što. Ako je netko i bio kriv za njegov neuspjeh, taj netko nije ujedno i odgovoran. Drugi može biti kriv, ali nikako dogovoran. Za svoj je život svatko sam odgovoran. Ono jedino što je uistinu imao bio je sam život. Novac i vrijednosti posjeduje, a život ima jer diše. I sve dok diše odgovoran je za taj dah. Nitko za nj ne može disati, nitko za njegov dah nije odgovoran osim njega samoga. Još diše, iako star, ali dok zadnji dah ne ispusti, odgovoran je kako će disati. Punim plućima ili samo ovlaš, tek toliko da se preživi?
Pokušavati svaliti odgovornost na drugoga znači lišiti sebe izvanredne prilike za rast u ljudskosti, znači pobjeći od duhovnog rasta.Nerijetko je čuo ljude kako se tuže ‘da ih nitko nije pitao žele li doći na ovoj svijet’, pa kad je već tako, prema tom životu ne osjećaju odgovornost. Odgovornost bi trebala pripadati onima koji su ih na svijet donijeli. No, kad čovjek razumije život kao šansu, kao priliku, kao izazov, tada on postaje izvanredna avantura. Tada se pred osobom otvara mogućnost da postane čovjek, jer nitko se ne rađa kao ispunjeno biće, kao punina čovjeka. Do punine valja narasti.
- Kao i do ‘siromaštva duhom’, uostalom – prisjeti se Učiteljevih riječi i osmjehnu se u sebi.
Svaki je pojedinac za to odgovoran. Svaki klip koji se povremeno nađe pod nogama, sve doživljene radosti, sve su to dobre prilike za rast u ljudskosti. Odgovornost i sloboda usko su povezani. Mnogi ne vole slobodu jer ona uključuje i odgovornost. I zato će mnogi radije ostati u ne-slobodi, nego zakoračiti putem koji u vodi u slobodu, čim postanu svjesni da na tom putu mogu računati samo na sebe tj. da će morati preuzeti odgovornost za svaki svoj udisaj i izdisaj. Zato mnogi glume djecu jer je odraslost zastrašujuća. Strah je taj koji nas koči da preuzmemo odgovornost za svoj život. Zato je važno da se mladi ljudi odluče osvajati prostor slobode.
- Ali sloboda je opasna – čuo je unutrašnji glas.
- Ako se pod ‘slobodom’ misli na anarhiju, na popuštanje izazovima prolaznosti, tada se nismo razumjeli – odgovorio je sam sebi. – Nenavezanost ni na što prolazno, to je sloboda – zaključio je misao.
Kad mlada osoba donese odluku o preuzimanju odgovornosti za svoj život, cijeli se svemir, pročitao je to negdje, upregne u zadaću pomoći toj osobi. Lakše je takvu odluku donijeti u mladosti jer su onda i strahovi koji nas u takvoj odluci sputavaju manji. Godine donose ‘iskustvo’ koje nas čini opreznijima, ali i nepokretnijima. Bio je još mlad kad je donio odluku: hrabro ću preuzeti odgovornost za svoj život i nikad neću optuživati druge za vlastite neuspjehe, već im u zahvalnosti za ta iskustva, opraštati i kročiti slobodno kroz život.
- Opraštati? Ta zar ne bi trebali ipak kazniti one koji su me spriječili u ostvarenju mojih želja i stremljenja? – nije se dao unutrašnji glas. – Ili barem tražiti da budu kažnjeni i u potaji očekivati njihov sudnji dan?
Zatekao je sam sebe kako pažljivo sluša. Preispituje sjećanja. Bio je to glas kojeg već godina nije čuo. A sad ga je pogled na zaigranu djecu prisjetio muka kroz koje je prolazio, dok se godinama unazad, hrvao s (ne)praštanjem.
Nema osobe na ovome svijetu koja tijekom životnog hoda nije doživjela rane od strane svoje okoline. Najviše bole one rane koje su nam nanijeli najbliži. Ponekad smo tih rana svjesni, ponekad ne, ali one čak i tada, kad ih nismo svjesni, uvelike određuju naše živote. Mnogi se nikad nisu pozabavili tim ranama i one stalno krvare, onemogućujući slobodan život.
- Nisu li otrovne riječi koje ljudi izgovaraju, baš ta krv duše – pomisli. Kad mi je poznat uzrok neke rane već je pola problema riješeno. No, ponekad i ne znam zašto mi duša krvari. I u jednom i u drugom slučaju valja zastati i suočiti se sa svojim ranama. To je teže kad mi nisu poznati razlozi, ili sam ih duboko potisnuo. Prijateljstvo je tada dobar put. Prijatelj može zaviti ranu, ako ima otvoreno uho za slušanje. Čak i onda kad nema rješenja, i samo slušanje već je lijek. Malo je pravih prijatelja, pa su ih danas zamijenili psihoterapeuti. Uzroci nekih rana su mi pak dobro poznati. Ljudi ranjavaju zato što su i sami ranjeni. No, što učiniti kad postanem svjestan rane i njezinog uzroka? Učitelj je rekao da nam valja moliti: ‘Otpusti nam duge naše kao što i mi otpustismo dužnicima našim…’ Riječi i djela koje su nas povrijedile su prošlost. Koliko god bolne bile one su ipak samo prošlost.
- Ali, kao da se jučer dogodilo!
- I jest, ta je prošlost dok ju ne otpustimo sasvim stvarna današnjica.
- Ali kako da oprostim? Ja to ne mogu! – čuo je sam sebe kako izgovara u nekim svojim davnim danima.
Nipošto nje lako oprostiti. Kad bi to bilo lako svijetom ne bi lutali toliki ljudi ostavljajući za sobom krvavi trag. Ako je nešto teško to nikako ne mora značiti da je i nemoguće. Jedini način da sa svoje noge skinemo tešku željeznu kuglu na dugačkom lancujest da oprostimo, da otpustimo.
Praštanje ima dvije dimenzije: voljnu i emocionalnu. Ako mi netko duguje pozamašan iznos novca, mogu ustrajati na tome da mi to vrati, pribrajajući mu pri tom kamate. Svakako da s tom osobom ne mogu otići na kavu dok između nas postoji barijera nevraćenog duga. Ako mi je stalo do čovjeka (više nego do novca) jedini način da se prijateljstvo ponovo uspostavi jest da mu taj dug oprostim. Moram donijeti voljnu odluku da više ne računam na te novce. Dakako, moj mozak nije hard disk pa da jednom naredbom izbrišem datoteku ‘Dug.xls’. Trebat će neko vrijeme da se emocije ‘priviknu’ na odluku volje. Ali bez odluke, bez, kako bi Učitelj rekao: ‘opraštanjem od srca’, nikad neću prispjeti do mira u duši.
- Baš si glup. Ni čamac ne znaš baciti – dobacivali su sudrugovi u igri dječaku čiji se čamac nije pokretao s izvora.
Nije im htio pokazati da su ga ranili, da mu nije bilo drago čuti porugu, ali je isto tako znao da bi pokazivanje slabosti još više otvorilo vrata poruzi. Zato je šutio.
Čuvši to, starcu na um pade jedan neugodan događaj iz njegove mladosti. Otac je, po već tko zna koji put došao kući pijan i počeo maltretirati ukućane. Najprije verbalno, no nakon što su alkoholne pare snažnije počele obuzimati mozak, i fizički. Najednom su bančenja završavala fizičkim obračunom u gostioni. Ali u kući se to nije moglo zvati obračunom jer je uvijek jedna strana, ona slabija, trpjela. Taj put je mladiću prekipjelo i zatražio je od oca da prestane. Pritiješnjen u kut, ne znajući kako sebi i drugima opravdati svoje bezumno kričanje i teroriziranje, posegnuo je za najsnažnijim argumentom koji je imao: šakom. Udario je sinu pljusku. Ali to više nije bio dječak već mladić koji je dugo godina potiskivao u sebi nemoć da nasilniku stane na put. Bilo je to vrijeme dok nisu postojali hrabri telefoni. Dok nije bilo udruga i zakonskih kazni za zlostavljanje u obitelji. Svatko je bio prepušten svojim argumentima. Najčešće argumentima sile, jer su oni jedini koji neki razumiju.
Ni sekundu nakon što je pao prvi šamar, zrakom je fijuknuo drugi šamar i bolno se spustio na očevo lice. Nije to dakako bila fizička bol, koliko nagla, trenutačna spoznaja da je tiraniji došao kraj. Da dječarac, sad već skoro čovjek, može uzvratiti istom mjerom, da je bespomoćna mati dobila obranu. Prostorijom je zavladao muk. Zakrvavljeni očev pogled, u hipu se razbistrio. Kao da mu je sve postalo jasno. Poput poraženog mužjaka povukao se s bojišnice i legao u postelju.
- Imao sam pravo – mislio je mladić – jedino što se moglo učiniti. Ponavljao je tu misao želeći nesvjesno da ona saživi s njim. Ali nije išlo.
Prolazili su dani. Komunikacija između oca i sina je prestala. Nisu se gledali. Sin je živio u uvjerenju da je on u pravu. Otac je bio povrijeđen i ni u snu mu nije padalo na pamet da je možda vlastitim ponašanjem izazvao udarac.
- Očinski autoritet ni s čim ne smije biti doveden u pitanje. Time se ruše temelji društva – razmišljao je sljedećih dana dok mu je alkohol i dalje gospodario umom.
Sin pak, koliko god se trudio da zaboravi, minimalizira i opravda svoj postupak, nije imao mira.
- Jesi li se ispričao ocu? – pitao ga je stric? – Ne zato što je otac bio u pravu, već zato što si ti bio u krivu. – dopunio je i tako već neugodno pitanje.
- Zar da se ja ispričam – nije se dao momak, pun novog samopouzdanja zato što je zaustavio nasilnika.
Mislio je da se cjela povijest okrenula, da su napokon svanuli ljepši dani, bez batina i beskrajnih vikanja.
- Neće li – pitao je pomalo izazovno – otac ispriku shvatiti kao slabost. Kao dopuštenje da nastavi s maltretiranjem? Očekivao je potvrdan odgovor.
- To nije tvoja briga – odgovarao bi stric.
Kao hladan tuš sručio se odgovor na njegovu dušu. Opasno se ljuljala krhka samouvjerenost u ispravnost postupka. Lomio se mladić u duši, ali ipak nije pristajao na poniženje ispričavanja.
- Pa što ako više nikad ne prozborimo ni riječ? No, ni ove koje su do sada izrečene nisu bile riječi. Barem ne riječi koje bi sin očekivao od oca. Moglo se i bez njih. Moglo se i bez njega. Bila je to misao mlade osobe koja još nije znala što je život.
Ipak se u njemu polako stvarala odluka, rješenje bolne situacije.
- Poći ću u sobu i tiho ga zazvati. Ako spava, nikome ništa. Zaboravit ću na sve.
Bit će to znak s nebesa da sam bio u pravu. A ako se javi? Vidjet ćemo što će biti.
Ova odluka zasjala mu je kao jedino moguće rješenje. Njegov je otac u pitanju.
Dok mu je srce lupalo u grlu, otvorio je polako vrata, nadajući se da otac spava. Tiho ga je zazvao:
- Tata!
Istog se trenutka upalilo svjetlo. Kao da je otac čekao samo taj poziv. Možda i jest. Danima, mjesecima.
- Tata, oprosti mi…grč je stegnuo glasnice, ali dalje nije trebalo. Stari nasilnik i mladi-bit-ću-nasilnik pali su u zagrljaj jedan drugome. Obojica su prepoznala svoju krivnju, osjetili su to istog časa i zakopali staru priču. Otac, koji je bio zlopamtilo i spočitavao stvari stare trideset godina, nikad više nije spomenuo taj događaj. Oprostio ga je od srca i zaboravio.
Stojeći na mostiću, još uvijek pod dojmom sjećanja starac je nijemo pitao dječaka koji ga nije mogao čuti, ali znajući da će ga možda ipak jednom čuti.
- Hoćeš li dječače zaračunati nanesenu ti bol i snivati o pogodnoj prilici da ‘naplatiš dug’? Možda ćeš se osjećati preslab za osvetu pa ćeš upadati u depresiju i lijevati gorke suze po cijeli dan? Možda ćeš jednoga dana čuti Učiteljev naputak: ‘Ako vi ne oprostite, ni vaš Otac nebeski neće oprostiti vama’.
Praštanje ima veze s prošlošću. Ona je otraga i najmanje ima smisla ostati na nju navezan u nepraštanju. Oprostiti znači osloboditi se.