Svi smo mi sektaši - piše Giorgio Grlj



Nitko ne voli da ga se zove sektašem, pripadnikom sekte. Riječ sekta se rabi kako bi se nekoga oblatilo, izoliralo, javnosti obznanilo da je riječ o društveno neprihvatljivom i opasnom pojedincu koji svojim mišljenjem i ponašanjem predstavlja opasnost za zajednicu. Sektom se obično označi manju skupinu koja se odijelila od glavne skupine. Bitno iz ideoloških razloga. Od njih, pod utjecajem svojih vođa, svi zaziru. O njima se šapće, njihovo se ime javno ne spominje.

Uz sve moguće definicije sekte (ne postoji jednoznačna i svima prihvatljiva) najskloniji sam sektu razumijeti kao skupinu koja svojata istinu. Iz istine isključuje one koji nisu u njenom krugu. Koliko je to velika skupina? Od dvije jedinke do milijardu. I preko. Odatle proizlazi da smo (skoro) svi mi nažalost sektaši. Posebice religiozni ljudi. Ne nužno vjernici, već baš ljudi religije. Sustava. Utvrde. Svi su se sustavi kroz povijest pokazivali kao sekte. Velike ili male, svjedno. I ne samo religiozni sustavi. Nije li marksizam za sebe tvrdio da je ona istina koja će osloboditi ljude? Ne čine li to danas znanost i liberalni kapitalizam? A na koncu ne čine drugo do li stvaraju nove robove.

Svojevremeno sam se smijao jednom vicu. Danas, nakon nedavne traumatične spoznaje kako uopće nije riječ o vicu već o stvarnosti, više se ne smijem. Barem ne pretjerano. Od srca. Glasno.

A vic ide ovako: Sveti Petar pokazuje novopristiglom stanovniku raja nebeske odaje  kako bi ovaj mogao odabrati mjesto gdje će se nastaniti. Na jednom mjestu  Petar  stavi prst na usta. Čovjek shvati i u tišini nastavi za njim. Kad su prošli to kritično mjesto čovjek upita Petra: ‘Zašto sam tamo morao šutjeti?’ Zato što tamo žive baptisti, a oni misle da su sami na nebu. Pa da ih ne uznemiravamo,’ odvrati mu Petar. Dakako, umjesto baptisti na ovome mjestu možemo s punim pravom staviti i katolici, ateisti, znanstvenici, muslimani ili što vam drago.

Ima li puta iz sektaštva? Držim, samo jedan: slobodno misleći pojedinac. Svjestan da je kako to, kaže Lik (u pismima Efežanima, Kološanima), spoznaja istine stvar zajedništva i ljubavi. A ne isprazne filozofije. Ne osame, ali ni unisonog glasanja krda.